Katedrala sv. Jakova u Šibeniku proučava se više od 150 godina, no usprkos tome, pa i činjenici da o njezinoj gradnji postoji iznimna količina arhivskog gradiva, na neka pitanja još uvijek nismo dobili zadovoljavajuće odnosno opće prihvaćene odgovore. I dok se neke njezine tajne, poput izgleda i veličine prethodne katedrale nalaze još uvijek pod zemljom, odnosno pod našim nogama, pa ih ne možemo razotkriti bez pomoći arheologa, gotovo sve druge zapravo stoje pred nama. Stoga one zapravo i ne bi trebale biti tajne. Očito, nešto smo previdjeli, ili što je još gore — namjerno prešutjeli.
Jedno od takvih svakom vidljivih, a pomalo neugodnih dijelova inače skladne i iznimnom vještinom građene katedrale jesu njezini nepravilno razlomljeni unutrašnji zidovi oba transepta. Zvuči gotovo pa nevjerojatno, ali u ogromnoj količini najrazličitijih tekstova, studija i što većih a što manjih monografija, a bilo ih je gotovo desetak, nećete naći niti jedan jedini redak upravo o tim neobičnim i očito neplaniranim graditeljskim intervencijama! Premda sam 2010. u svojoj monografiji o katedrali prvi jasno istaknuo značaj tih intervencija, kada se razmatrao problem (dis)kontinuiteta idejnog rješenja „Jurjeve katedrale“ (1441-1473), a time i autorstva projekta po kojem su sagrađeni obli kameni svodovi-krovovi čisto renesansnih obilježja, dakle onoga stoga u stilskom i arhitektonskom pogledu njezine najznačajnije vrijednosti, one nisu uzimane kao relevantan argument. Odnosno nisu uopće uzimane.
U predavanju se upravo objašnjava smisao i značaj tih prešućenih graditeljskih intervencija koje su očigledno nastale kao plod nužnih, a prethodno neisplaniranih korekcija s kojima su se ispravile ranije tlocrtne i konstrukcijske greške te omogućilo građenje jedinstvenih oblih svodova. Takvo objašnjenje vodi k jedinom mogućem zaključku — Juraj Dalmatinac sigurno nije projektirao a niti u nekom osnovnom nacrtu — disegnu, planirao ovakav pokrov katedrale nego zasluge za nj trebamo konačno pripisati njegovu nasljedniku Nikoli Firentincu. Vjerujem kako ovakav zaključak ujedno pruža i odgovor ne samo na početno pitanje – što smo prešutjeli nego i zašto smo to prešutjeli i zašto smo sve do sada okretali glavu od onoga što je uvijek bilo pred nama. Dilema Dalmatinac ili Firentinac očigledno nikad nije bila stvarna opcija.
