Dana 23. siječnja 2014. godine u ime Društva za očuvanje šibenske baštine “Juraj Dalmatinac”, predsjednik Hrvoje Zekanović uputio je Ministarstvu kulture otvoreno pismo u povodu gradnje stambeno poslovne zgrade na staroj peškariji. Pismo objavljujemo u cjelosti.
Poštovani,
obraćamo Vam se otvorenim pismom zbog najave gradnje stambeno-poslovnog kompleksa u najužem središtu Šibenika, u najstarijoj šibenskoj gradskoj četvrti Dolac, u srcu povijesne gradske jezgre, sedamdesetak metara od UNESCO-ve katedrale Sv. Jakova, planiranog neposredno između još dviju povijesnih znamenitosti: tik uz zidove crkve Sv. Dominika i Bute Harolda Bilinića.
Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac je udruga građana koja broji oko 400 članova, a osnovana je radi nastojanja građana Šibenika da svojim djelovanjem potaknu zaštitu, očuvanje, obnovu i primjereno korištene iznimno bogatih šibenskih kulturno-povijesnih vrijednosti. S obzirom kako je navedeni projekt gradnje zamišljen na mjestu šibenske ‘Stare peškarije’, još jednog u nizu šibenskih kulturno-povijesnih punktova, između spomenute crkve i Bute, dužni smo izraziti svoje neslaganje prikazanim gabaritima i izgledom planirane građevine, s obzirom kao je to prikazano u javnim glasilima. Ovo naše reagiranje je potaknuto i neslaganjem velikog broja Šibenčana koji su nas u proteklom razdoblju kontaktirali kako bi nam prenijeli svoje negativno stajalište o tako planiranom projektu u srcu svojega grada.
Kako se radi o najosjetljivijem i najvrjednijem dijelu povijesne šibenske jezgre, smatramo, ne poričući važnost primjerenog investiranja u Šibenik i stvaranja novih vrijednosti, kako prikazana potencijalna gradnja, pretežito namijenjena luksuznom stanovanju (sedam stanova i poslovni prostor u prizemlju) nije u skladu s okolnim prostorom, te kako bi u konačnici mogla na neprimjeren i štetan način utjecati na vizuru Šibenika.
Ovdje se u povijesnoj podlozi prostora nalazi nekadašnji dominikanski samostan koji prema učestaloj tipologiji osim građevina sadrži i slobodni zeleni prostor (samostanski vrt). Iako je dio samostanskog sklopa razoren u savezničkom bombardiranju (Drugi svjetski rat) još uvijek se mogu pročitati tragovi prostorne organizacije i elementi građevinske strukture sklopa. Predstavljeni projekt zaobilazi navedenu povijesnu prostornu matricu i ničim ne podsjeća da ulazi u urbani sloj čije silnice, svakako, bitno uokviruju svaku moguću projektnu zamisao i “građevinsko raspolaganje” predmetnom česticom. Projektni je prijedlog toliko indiferentan prema povijesnim činjenicama prostora da se niti ne osvrće na očekivanu restituciju, barem volumena razorenog uličnog objekta.
Zalažući se za, tek minimalni respekt prema izvornosti, ističemo, također, neprihvatljivost postotka izgrađenosti parcele; prostor samostanske zajednice nije isto što i gradski stambeni blok. Memorija prostora, a to je, u najopćenitijem smislu, nezaobilazna svrha zaštite, u ovome se slučaju definitivno i nepovratno briše. Pitati se, dakle, kako je ovako predstavljenom projektu, rukovodeći se elementarnim kriterijima zaštite, moguće dati ocjenu prihvatljivog.
Priroda i bitne osobine građevinskog materijala, mogućnosti tehnologije, klimatski uvjeti prostora, funkcijski zahtjevi i dr. okviri su unutar kojih se artikulira arhitekturni artefakt. Robusna tektonika kamenog ziđa, zatvoreni korpus građevine, male dimenzije otvora, kose krovne plohe – neki su graditeljski i oblikovni atributi koje prepoznajemo u povijesnom prostoru Šibenika. Projekt koji se predstavlja ignorira svaki od nabrojenih atributa i utemeljuje oblikovni koncept na “apartmanskoj” tipologiji. Terase i loggie razaraju tektoniku arhitekture i uvode oblikovni izraz koji nema povijesnu referencu. Bezobzirnost pristupa siže dotle da se potpuno zanemaruje artikulacija krovne ravnine usprkos očitoj činjenici topografije koja svaku građevinu otvara doživljaju “pete fasade”.
Kada zbrojimo sve navedene prigovore i diskrepanciju temeljnih uvjeta konteksta i predloženog projekta držimo da se taj projekt nikako ne može kvalificirati uspješnim, štoviše, da ga nije moguće niti manjim oblikovnim intervencijama popravljati jer u mnogome promašuje bitna načela arhitektonske interpolacije u povijesni prostor. Osim toga, radi se o prostoru od najvećeg javnog značaja za šibensku, hrvatsku i svjetsku kulturnu baštinu, koji uzgred ima i dugoročno izniman gospodarski potencijal za širu regiju (kulturni turizam), pa bi, mišljenja smo, planirane arhitektonske interpolacije u tom dijelu grada morale biti vrlo pažljivo i detaljno razmatrane, kako u vizualnom, tako i u sadržajnom smislu.
Unatoč svemu, razumijemo investitora koji želi uložiti na ovom prostoru, pa sve zajedno pozivamo, a radi dugoročnog zajedničkog interesa i dobrobiti budućih generacija, da se još jednom razmotri spomenuti projekt, te se prilagodi povijesnoj šibenskoj jezgri – neprijepornom biseru mediteranske arhitekture, kako ga proteklih godina ‘otkrivaju’ i nazivaju u brojnim inozemnim i domaćim publikacijama.
S osobitim poštovanjem,
Hrvoje Zekanović prof.
Predsjednik Društva za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac
