Ako postoji čovjek koji je svojim životom i radom zadužio Šibenik onda je to profesor Ivo Livaković. Njegovim odlaskom Šibenik je izgubio svoga kroničara, publicistu i intelektualca. Društvo Juraj Dalmatinac svoga velikog člana uvijek spremnog podijeliti svoje bogato znanje i iskustvo. Njemu je njegov Šibenik predstavljao početak i kraj. Hvala Vam na svemu što ste napravili za naš Grad. Počivao u miru profesore.
Komemoracija za prof. Ivu Livakovića, pisca i kroničara Šibenika, održat će se u subotu, 24. studenog 2018. godine, s početkom u 11,00 sati u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku.
Posljednji ispraćaj prof. Livakovića održat će se na gradskom groblju Kvanj istog dana s početkom u 13,00 sati.
Tko je bio ovaj marljivi kroničar, pisac, osnivač brojnih društava i nadasve zaljubljenik u Šibenik pročitajte u osvrtu Dijane Ferić koji prenosimo s portala mok.hr:
Šibenik sigurno više nikada neće imati tako svestranog intelektualca i kroničara koji se bori za interese grada i njegov prosperitet kao što je to bio profesor Ivo Livaković koji je umro u srijedu, 21. prosinca u 87 godini kao najplodonosniji šibenskih publicist i kroničar. Pisao je o Šibeniku do posljednjeg daha, zanimao se za zbivanja u Šibeniku i oko njega, za njegove ljude i stalno razmišljao o tomu što napraviti da Šibenik prosperira. Unatoč posljedicama dva moždana udara bio je živa duha i volio se družiti s ljudima od kojih je mogao nešto novo doznati i naučiti ili kojima je on pomagao svojim savjetima i potporom, a sve to zahvaljujući požrtvovnosti svoje supruge Alemke koja mu je bila veliki oslonac. Nadživio je većinu svojih dobrih prijatelja s kojima se u mirovini stalno sastajao – Branka Belamarića, Piculu i Vlatka Mršu, a živi su još Aleksandar Ljahnicki i Špiro Guberina s kojima je bio u stalnom kontaktu.
Profesor Ivo Livaković, publicist, šibenski kroničar bio je šibenski kazališni amater od 1946. do 1953. godine, osnivač Kluba šibenskih studenata u Zagrebu, ravnatelj Gimnazije i glavni direktor svih udruženih srednjih škola Šibenika od 1958. do 1986. godine, ravnatelj Učiteljske škole od 1959. do 1961. godine, čelnik svekolikog kulturnog i prosvjetnog života Šibenika od 1958. do 1993. godine, direktor Fondova za školstvo, kulturu i sport do 1994. godine, prvi potpredsjednik, 1971. godine i predsjednik, a do 2000. godine član Festivalskog vijeća Međunarodnog dječjeg festivala, jedan od utemeljitelja ideje Sedmog kontinenta, potpredsjednik Skupštine općine Šibenik od 1969. do 1972. godine, član uprava gotovo svih kulturnih i sportskih društava Šibenik, doživotni predsjednik Šibenskog pjevačkog društva Kolo, saborski zastupnik od 1969. do 1974. godine, predsjednik Hrvatskog sabora kulture od 1988. do 2003. godine …
I što je jednako važno, sve te svoje društvene funkcije obavljao je volonterski, iz ljubavi, a ne zbog novca. Jednom prilikom mi je rekao: „Sve te poslove obavljao sam pro bono i nikada za njih nisam dobivao ni plaću ni honorar iako su mnogi mislili i naveliko ćakulali kako berem velike šolde. Nikada u životu nisam ništa radio za novac niti sam imao primanja mimo plaće. Kada sam izabran za potpredsjednika Skupštine općine Šibenik zadužio sam profesora Antu Bulata da me zamjenjuje. On je primao moju direktorsku plaću, a ja potpredsjedničku“. Takav je bio profesor Ivo Livaković od kojeg se opraštamo s posebnim pijetetom.
Život mu je bio bogat, sadržajan i uspješan.
Rodio se 1931. godine u Šibeniku u obitelji šibenskih težaka. Otac je, pored toga što je obrađivao polje, radio i kao općinski službenik – gradski redar, danas bi se reklo policajac pozornik. Profesor Livaković je djetinjstvo proveo na Gorici i bio je vrlo živo dijete bujne mašte. „Sve me je zanimalo, bio sam beskrajno znatiželjan, sve sam htio biti, znati i probati, svugdje stići i u svemu sudjelovati. Takav sam ostao cijelog života. Mikro svemir moga djetinjstva su Stube Dragojevića, Kalelarga i Gorica. Tamo ispod groblja, na takozvanoj gornjoj Gorici živio je drugi dio obitelji Livaković iz kojeg potječu sudac Joško Livaković i postolar Šime Mime. Nismo imali nikakvih igračaka pa smo sami izmišljali razne igrale i izrađivali igračke od drveta, kartona ili običnog kamenja. Kada su u Drugom svjetskom ratu počela bombardiranja Šibenika pravili smo avione od daščica i iz njih bacali kamenje koje je glumilo bombe“, prisjetio se jednom prilikom.
Oni koji ga nisu voljeli znali su često spominjati kako se, kao dječak za talijanske okupacije Šibenika, priklonio Talijanima. O tomu je otvoreno govorio: „Grad je već bio pod okrutnom talijanskom okupacijom. Nismo imali nikakve prihode. Vinograd je bio zapušten. Šibenčani su gladovali. Oca je, međutim, civilna gradska uprava ponovno postavila na dužnost gradskog stražara pa nam je bilo malo lakše. Ja sam ponovno krenuo u školu. Bio sam odličan učenik, živ, aktivan i znatiželjan. Sve me je zanimalo svim i svačim sam se želio baviti. Nastavu smo imali u samostanu sv. Luce. Kao sam bio odličan učenik odredili su da moram ići u talijansku školu Mediu u Legi. Tu su nastale za mene velike muke jer je nastava bila na talijanskom jeziku koji ja nisam znao. Jednoga dana 1942. godine, bilo mi je tada tek 10 godina, vidio sam na šibenskim ulicama paradu balila, podmlatka talijanske fašističke mladeži. Imali su lijepe odore i puškice s bajunetama na sklapanje. Jako su mi se svidjeli, a kako sam bio nezasitno znatiželjan molio sam oca da me upiše u te balile. Kako me je on doslovno obožavao, nikada mi ništa nije mogao odbiti i ispunjavao je sve moje želje, pristao je i upisao me je u balile. Želio sam se igrati. Nisam imao pojma o fašističkoj ideologiji ali to je zbilja odjeknulo u Šibeniku. Mnogi su mi tu djetinjariju jako zamjerili. Taj grijeh spočitavali su mi dugo. Neki prijatelji i poznanici do smrti mi nisu oprostili što sam bio balila, fašista. Ali za mene je to tada bila samo igra. Imali smo uniforme i puškice. Paradirali smo ispred gradske vijećnice. Bilo je u balilama još šibenske djece ali, eto, pamtio se samo moj grijeh!“, objasnio je.
On je zapravo i u to vrijeme bio vezan s antifašističkim pokretom i partizanima i sudjelovao je u njihovim akcijama. Partizanska vlast ga je, po njegovim riječima, objeručke prihvatila. Bio je vrlo aktivan omladinac i glumac amater. Nakon školovanja u Zagrebu vratio se u Šibenik i zaposlio kao profesor hrvatskog jezika u Gimnaziji i predavao je i Arsenu Dediću. Godinu dana kasnije, sa smo 25 godina, postao je direktor Gimnazije, najmlađi gimnazijski direktor u tadašnjoj Jugoslaviji. Na tom mjestu ostalo je do 1986. godine.
„Tijekom prvih godina direktorovanja gimnazijom imao sam puno različitih iskustava s profesorima. Već 1960. godine došao je u gimnaziju mladi profesor Ivo Brešan, kojega sam prihvatio sa zadovoljstvom i srdačnošću. Nedugo zatim došla je njegova supruga Jela Brešan. Bila je tu i legendarna Rina Guberina, supruga Šime Guberine direktora Druge osnovne škole koja je radila u zgradi gimnazije poslije podne. Ta Rina bila je zgodna, živahna žena ali je bila netočna i uvijek je kasnila na nastavu. Svako se jutro natjecala sa školskim zvonom trčeći uz stepenice. Još bi se nekako i provukla ali ja sam imao vrijednog i odanog školskog podvornika Nikicu Blaževića Dindona, izvanrednog pjevača u Kolu. On je imao zadaću da nakon drugog zvona zaključa vrata i nije smio nikoga pustiti u školu. To se odnosilo na učenike ali on je to samoinicijativno primjenjivao i na profesore, što meni nije ni malo smetalo, pa su Rina i profesor Škarica morali ići okolo i ulaziti na zadnja vrata koja su uvijek bila otvorenima zbog učenika invalida i učenika putnika. Bile su to čudne scene kada su pred školska vrata zadihani i znojni stizali vrijedni i dobri profesor Škarica, uplašeni domobran kojemu je nepodobna prošlost oproštena zbog deficita profesora fizike i profesorica Rina apsolutno podobna, naklonjena socijalističkoj omladini i partizanima“; prisjetio se u jednom razgovoru profesor Livaković.
Nije bio član Partije kada je postavljen za direktora.
„Bio sam ponosan na našu gimnaziju, a zahvaljujući odličnim profesorima i njihovom nesebičnom zalaganju dobio sam priliku pomagati Šibenik, gimnaziju i cjelokupno šibensko školstvo s viših razina. Postao sam predsjednik Aktiva direktora gimnazija Dalmacije i predsjednik Društva za profesionalnu orijentaciju Dalmacije, a ubrzo Predsjednik Predsjedništva i Republičke samoupravne interesne zajednice kulture koja je bila nositelj najvećih investicija i najvećih kulturnih projekata u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj te tajnik Samoupravne interesne zajednice za umjetničke škole Hrvatske“, ispričao nam je prof. Livaković
Kao direktor ostao je aktivan i u kulturnom životu Šibenika. Bio je prvi potpredsjednik Festivalskog vijeća i jedan od utemeljitelja Dječjeg festivala, današnjeg MDF-a. Postao je predsjednika Savjeta za prosvjetu i kulturu, predsjednik Fonda za unapređivanje kulturnih djelatnosti općine Šibenik, a kasnije tajnik općinske Samoupravne interesne zajednice za kulturu općine Šibenik, potpredsjednik Skupštine općine Šibenik. Zbog aktivne uloge u Hrvatskom proljeću 1972. godine je bio primoran dati ostavku na tu dužnost. Nakon odlaska iz Gimnazije bio je na čelu tadašnjeg SIZ – a za osnovno školstvo Općine Šibenik, a nakon toga do 1994., kada odlazi u mirovinu bio je direktor Fonda za školstvo, kulturu i sport Općine Šibenik.
